petak, 9.5.2003.

TRAGOM MARJANSKE TOPOGRAFIJE
UZ 100 GODINA DRUŠTVA MARJAN U SPLITU (4)

"Pitat ću ja Merjan i merjanske vile..."
Mit o vilama na Marjanu sačuvan je u splitskoj pučkoj pjesmi: "Pitat ću ja Merjan/ i merjanske vile/ko mi ono po njem/ rosno bere cviće". Predaja kazuje da su poznatoga splitskog ridikula Stipu Balu kao trogodišnje dijete bile otele marjanske vile i da su ga nakon dva dana našli ovdje kao slaboumnog tepavca. Sva naša brda imaju svoje vile, pa ni Marjan nije iznimka. Postoji i legenda o Mitru Karamanu, opjevanom splitskom Don Juanu, čije avanture bilježi jedna narodna pisma: "Gledao je Duje Bamba/gori u Merjan/ kako jubi Marjetinu/ Mitre Karaman!"... Na Prvom vrhu Marjana ističe se Meštrovićev spomenik Luki Botiću

Piše Perislav PETRIĆ
 
Od 1920. gradi se današnje Marangunićevo šetalište od sv. Nikole na Gori prema Betlemu i tada se na bivšem marjanskom klancu gradi vidilica i imenuje današnje Sedlo s pogledom na južne i sjeverne strane Marjana i na more. Iz predjela Kašjuna put nas vodi kroz vododerinu Suspas do na Sedlo. U vododerini od Gospice u istok su Vrisine po medonosnoj biljci vris ili vrisina. Sa Sedla puca pogled na Bambinu glavicu i Veli potok, koji sa svojim trajnim zelenilom privlači divljač. O Velom potoku nastale su legende o rojenju vještica i u vezi s tim mnoge priče. S ovim položajem drugovao je legendarni Mitre Karaman lovac i preparator, opjevani splitski Don Juan, o čijim je avanturama bio svjedok težak s Bambine glavice što je zabilježila jedna narodna pisma: Gledao je Duje Bamba/gori u Merjan/kako jubi Marjetinu/Mitre Karaman!

Kraljevska ruševina

 

U 1925. godini proslavljala se 1000. obljetnica Hrvatskog Kraljevstva, što je i u Splitu svečano obilježeno. U Split 29. rujna dolazi kralj Aleksandar Karađorđević koji u pozdravnom govoru ističe da Dalmatinci budu od sada kao i do sada vjerni čuvari našega mora. Gradonačelnik dr. Ivo Tartalja i predsjednik društva Marjan dr. Jakša Račić ove su kraljeve riječi uklesali u mramorni obod spomenika, podignutog Aleksandru na Sedlu. Nakon ubojstva Aleksandra u Marseilleu 1934. gimnazijalci spomenik nazvaše Oplenac (pametnome dosta!). Talijanski okupatori 1941. otukoše reljefni mramorni natpis, a u poraću socijalistička vlast poruši spomenik i ruševinu baci Sedlu u sjever.
Društvo Marjan u to doba uvozi u Marjan divljač, koja se brzo namnožila i težacima na padinama Marjana činila veliku štetu. Da zaštiti i divljač i polja, Društvo ograđuje marjansku šumu s 4500 m žičanog pletiva, a na prilazima šumi postavlja šest velikih dvokrilnih vrata i 12 manjih, pomoćnih. Ograđivanje je završeno 1926. Predsjednik Društva Račić često za istaknute goste, pa i za kralja, priređuje ne običan lov, nego hajku - lov s potjerom.
Prije izgradnje Sedla dovde je iz grada i odavde u grad vodio put Pod Kosom, što je i toponim za sve položaje uz ovaj put, kroz dugu povijest od 12. do 19. stoljeća nazivao se Callis stricta, a za doba Mlečana Calle stretta, hrvatski Tisna staza. Od Sedla prema Sv. Nikoli na Gori s lijeve strane je Gargurinovo pleće ili Grgur pleće, a desno pod putem prate nas predjeli Pod Kosom na kojoj je Tekelčeva strana (Tekelac-Kragić) i dalje Cokinovo (Stipica-Coko), zatim kao orijentir Kranjčeva kućica (Kranjac-Reić), prvi težački ljetnikovac na Marjanu.

"Merjane, ča barjak ne viješ..."

 

Pod Gargurinovim plećem na živcu kamenu je mramorna ploča s Kavanjinovim stihovima. Dalje s lijeve strane je gaj česvine, ostatak marjanske makije. Preko Aržićeva dolazimo do Botaničkog vrta, nekada Pedagoške akademije, danas Prirodoslovnog fakulteta, pod kojim su u živici na mramornoj ploči Botićevi stihovi.
U Botaničkom vrtu sačuvana je Šorina kućica. Od Botaničkog vrta penje se put koji vodi prema marjanskim vrhovima. Put na istok ovdje blago savija i pod putem je Čelkova vala (Čelak je Perlain). Zemlje na ovom položaju, pod kojim je danas tunel, najbliže su marjanskim vrhovima i odavde je varoški težak s Marjanom razgovarao: Merjane, Merjane/ ča berjak ne viješ/ jol’ si prizlovojan/ jol’te voja nije? (narodna).
Istočnije Pod Kosom od početka 18. stoljeća bio je orijentir kuća Zanobio, a u 19. stoljeću kuća Cindro. Dalje našim putem stižemo do crkve Sv.Nikole na Gori, de Serra, de Serranda iz 1219. Uz ovu crkvu bila je eremitaža, a danas je lijepa vidilica. Od Sv.Nikole na Gori rampadom smo na Botićevu šetalištu kojemu je od sjevera Židovsko groblje iz 1573. Na inicijativu Agronomskog društva za promicanje poljoprivrede 1852. ovdje je počelo pošumljavanje Marjana. Od vidilice pred Židovskim grobljem u sjever nas vodi Nazorov prilaz uz koji je početkom 20. stoljeća bio Gornji Varoš, a dijelio se na Zeleni gaj do Pelegrinke uvrh Milićeve ulice i Pelegrinki u sjever Sv.Mande. Od Pelegrinke preko Nazorova prilaza ulazimo u Marjanski put što šumom vodi do Sedla. Odmah lijevo u kratkoj ulici Lisinskoga bila je nekada Celića petrada-kamenolom, a od 1930. je tu vodosprema Gradskog vodovoda na 63 m nad morem. Njezina izgradnja omogućila je širenje Velog Varoša u zapad do Marjanske strane. Tu odmah su Marića stine i do njih Tudorova ograda.

Giromettin muzej

 

Kroz marjanska vrata stižemo na položaj Pasja jama poviše koje je Pločina, ravna glatka kamena kosina. Tu je i čempres dr. Šimuna Tudora od kojega vodi usko stubište na pričac uz Marjan. Put dalje vodi na Kaštelansku vidilicu pod kojom je Dračevac. Laganim usponom u zapad stižemo na Prvi vrh Marjana, koji su Varošani zvali Mali križ, po kraćoj stanci kod blagoslova polja.
Na Prvom vrhu Marjana ističe se Meštrovićev spomenik Luki Botiću (Split, 1830-Đakovo, 1863.), koji je ovdje 1921. prenesen s Prokurativa. Nakon kratkog boravka pred Kazalištem (1952.-1970.) opet se nalazi na Marjanu, koji je Botić opjevao. Na Prvom vrhu Marjana su i dvije značajne ustanove: Meteorološki opservatorij koji je osnovao Erald Marki (Split, 1876.-1958.) i Prirodoslovni muzej, koji je osnovao Umberto Girometta (Split, 1883.-1939.). Pred Muzejem je poprsje pokretača pošumljavanja Marjana Jurja Kolombatovića i spomen-ploča šumarniku H. Friedlu.
Na inicijativu varoškog učitelja Vjekoslava Radiće izgrađeni su 1908. Vilini dvori. Inače, mit o vilama na Marjanu sačuvan je u splitskoj pučkoj pjesmi: Pitat ću ja Merjan/ i merjanske vile/ko mi ono po njem/ rosno bere cviće. Narodno pripovijedanje kazuje da su poznatoga splitskog ridikula Stipu Balu kao trogodišnje dijete bile otele marjanske vile i našli su ga nakon dva dana ovdje kao slaboumnog tepavca, drugi pričaju da je to bilo u Velom potoku, između Dujmovice i Kašjuna, i to s višćicama. Sva naša brda imaju svoje vile, pa ni Marjan nije iznimka.
Prvi vrh Marjana nikada nije bio bez križa. Porastom šume i izgradnjom navedenih ustanova kameni križ je podignut uvrh stubišta. Poslije Drugoga svjetskog rata "nova" vlast 1944. "oslobađa" Marjan od posljednjega sačuvanog križa.

(NASTAVLJA SE)