srijeda, 7.5.2003.

TRAGOM MARJANSKE TOPOGRAFIJE
UZ 100 GODINA DRUŠTVA MARJAN U SPLITU (2)

Marjan, "pitomi stvor Božji"
Od starijih naziva za Marjan poznati su nazivi Serra i Serranda, (ono što treba zatvoriti, ograditi). U nazivu Matejuška ribari vide braću Matu i Joška, a drugi - varoški rod Mateljević (danas na Matejuški više nema ribara od zanata, već samo ribara od gušta). U darovnici iz 1119. popisivač je krenuo od današnje Matejuške i dalje prema Sustipanu, odatle prema Kašjunima pa na današnje Sedlo i sjevernom stranom Marjana do Špinuta i dalje u splitsko polje. U našoj ćemo šetnji Marjanom povremeno biti u društvu s ovim popisivačem

Piše Perislav PETRIĆ
 
Oslanjajući se na stari naziv Murnanus, Splićanin Miroslav Pera ime Marjan dovodi u vezu s latinskim murus (zid). Po njemu, Marjan gledan s mora, od njega su se terasasto uzdizale suhozidovima podizane male zemljišne čestice, odatle i naziv Meje, te je zaista davao izgled podziđa. Niko Kalogjera Marjan vidi u korijenu riječi moria ili morios, što upućuje na maslinu, a na drugome mjestu u grčkoj riječi maraino, što znači ugasiti, a to bi bilo u prilog Marjanu kao ugašenu vulkanu. Prisutnost sumpornih vrela na istočnom podnožju stvorilo je legendu o vulkanskoj prirodi Marjana, što pobijaju znanstvene činjenice. O tome je geograf Milan Šenoa zapisao: Za brdašce Marjan rekoše i napisaše da je vulkan, ali na prvi mah uvjerit će se svatko po kamenju-samom vapnencu - Marjan je pitomi stvor Božji.

Ribari od zanata

 

Splitski kroničar Toma Arciđakon (1200.-1268.) spominje jedno hodočašće Splićana na Marjan radi posvete oratorija u liticama brda Mons Kyrielejson, sigurno se radilo o oratoriju Svetog Cirijaka u današnoj špilji Sv. Jere. Ovaj naziv Kyrielesion ne odnosi se na čitav Marjan, nego na glavu Marjana, od Sedla do rta Marjana, što sam dokazao u prilogu o marjanskim crkvama u spomenutom zborniku društva Marjane, naš Marjane.
Od starijih naziva za Marjan poznati su nazivi Serra i Serranda, spominje ih splitski statut iz 1312. (u dijelu o odredbama o zabranama o sječi i paši stoke po Marjanu), a spominju se uz crkve sv. Nikole od Tulovice iz 1119. i sv. Nikole na Gori iz 1219. uz topografsku oznaku de Monte, de Serra ili de Serranda. Statut govori o čuvarima šume od kojih je jedan na najvišem vrhu, a drugi na glavici Makomeljeva vinograda. Ove odredbe statuta upućuju na prisutnost i šume i paše na Marjanu. Serra i Serranda znači ono što treba zatvoriti, ograditi ili zaštititi.
Spomenuti samostan benediktinki uz sjeverni zid Dioklecijanove palače osnovao je splitski nadbiskup Lovre, prijatelj kralja Zvonimira, 1069. dobio je darovnicama hrvatskih kraljeva Zvonimira i Stjepana Trpimirovića mnoge zemlje po splitskom poluotoku, pa i po Marjanu. U darovnici iz 1119. popisivač je krenuo od današnje Matejuške i dalje prema Sustipanu, odatle prema Kašjunima pa na današnje Sedlo i sjevernom stranom Marjana do Špinuta i dalje u splitsko polje. U našoj ćemo šetnji Marjanom povremeno biti u društvu s ovim popisivačem.
U to doba na Matejuški je bila crkva sv. Feliksa nad Potokom. Naš popisivač je ne navodi kao orijentir, već spominje izvor Funtanella, starim Splićanima poznati izvor sumporne vode Piškere (od pisk-zbiralište vode), koja je do 1930. bila javno perilište robe. Uz crkvicu sv. Felicija u 13. stoljeću udomiše se franjevci (prije 1243.). Samostan sv. Frane glavni je prostorni i duhovni spomenik ovog dijela grada, Matejuški u primorju Veloga Varoša. Jedan rukopis iz 1742. ovdje spominje škver, četiri mlina-toća za ulje s marjanskih maslinika i mandrač, danas poznatu ribarsku lučicu Matejuška, u kojem nazivu ribari vide braću Matu i Joška, a drugi - varoški rod Mateljević. Danas na Matejuški više nema ribara od zanata, koji su od ribarenja živjeli, na Matejuški su danas ribari od gušta.

Dražančeve drage

 

Odmah prema zapadu su Tomića stine koje se protežu preko Sirišćevića ulice dalje u Marjan prema Židovskom groblju. U varoškom primorju nalazi se predio Solurat koji se proteže od Matejuške u zapad. Tu bijaše srednjovjekovna crkva sv. Petra koja se spominje 1362., nekada na Sustipanskom putu, od 1882. tu je crkva sv. Ante. Na Soluratu se osim njih nalaze slikovite kuće Brajevića-Vujica i Škaričića, nekad na samoj obali. Pod ovim kućama bijaše Košćine škver. Za ove kuće na Soluratu čakavski pjesnik Ante Parčina navodi koje još nikor nije srušija/ni trus ni nevera.../ stojidu na vrj, nad izgriženim škrapan... Ove škrape Solurata protezale su se u istok sa.sprudom na kojem od 1928. bijaše stari Dom Gusara. Pučka etimologija u Soluratu vidi sol u ratu-rtu, a po pjesniku Parčini izgrižene škrape govore u prilog kamenitom rtu koji se soli raspada izložen moru, suncu i temperiji.
Stari položaj pod Soluratom do Matejuške nazivlju Banjo Polo po nekadašnjem morskom kupalištu Depolovih od 1878. do 1927. kada je iz sanitarnih razloga zabranjeno kupanje u luci.
Godine 1885. dovršena je prva splitska klaonica (pučki nazivana macel) na položaju kasnijeg hotela Ambasador. Na mjestu današnjeg parkića na Matejuški 1892. sagrađena je velika zgrada skladišta Ilić. Dražanac, Drašanac ili Drešanac je položaj od Solurata i Ambasadora do Banovine.
Dražanac se nazivlje po nizu draga kojih je bilo više na obali, lijepo se vide na planu Splita od G.Santinija iz 1666. Dražanac je u povijesti imao alternativni naziv po crkvici sv.Filipa i Jakova iz 10./11. stoljeća. Danas se vide ostaci ruševine s ulomkom starohrvatskog pletera uvrh Brajevića prilaza. Na Dražancu je dugo bio orijentir tvornica cementa Giraldi-Bettiza 1870., a danas je tu hotel Marjan. Pred tvornicom cementa je rt i na njemu Vlaški mul po manovalima iz Dalmatinske zagore, do danas sačuvan pred hotelom Marjan. Pred samim Dražancem su ribarske pošte Šćitine i Pločine (Šćitine - veliki štitovi), koje su zatvarali rtovi spomenutih draga.

Ples valova na Balunima

 

I danas se vide u moru kose od Šćitina od Vujičinog rata, danas Ambasadora, i do Vlaškog mula. Od Vlaškog mula do uvale Baluna su Pločine po nekadašnjim pločama ovdje. Na kraj Dražanca i nad Pločinama 1938.-1940. sagrađena je Banovina. Iza Banovine i pred Sustipanom u samoj luci bijaše zaštićena uvala Baluni, nekada potpuno otvorena jugu, kolijevka pomorskih športova. Držim da je naziv dobila zbog "velikog plesa" valova koji su ovdje igrali u vrijeme juga (ballo je ples, ballone je veliki ples).
Sustipan je povijesni naziv za poluotočić na krajnjem zapadu Gradske luke, naziv duguje kraljevskom benediktinskom samostanu Sv. Stipan de pinis - pod borima iz 10.stoljeća. U njemu je proboravio posljednje dane hrvatski kralj Stjepan II., posljednji Trpimirović, u njemu je pokopan s mnogim monasima. Tu je bilo i groblje okuženih, a od 1826. do 1928. jedino splitsko groblje. Na istočnom rtu Sustipana 1. prosinca 1927. prvi put je upaljen svjetionik na ulazu u luku, a 1. rujna 1928. uvedena je važna novost, da hitac iz topa najavljuje točno podne (od tada, za Splićane, "puklo" podne). Pod južnim liticama Sustipana je ribarska pošta Pod kanap, tj. pod grobljem.

(NASTAVLJA SE)